Kazalište pod vedrim nebom

Kada u proljeće sjemenka isklija i pokaže nekoliko zelenih listića, sve je još obično, nalik na biljke uokolo. A onda, odjednom, čini se niotkuda, izmigolje vitice, umnoži se lišće, razjača stabljika. Nježne zelene lijane krenu u svim pravcima tražeći da se za nešto uhvate, da se čvrsto oviju. Protežu se, pa zatim žurno prestižu jedna drugu, prepliću se, ovijaju oko šiblja, plota, drveta noseći lepezaste listove prema nebu.

A kada se u toj prašumi od vitica i listova pokažu prvi cvjetovi nalik na male bijele orhideje, zastor se diže, predstava počinje, tu, vrtu, pod vedrim nebom.

Tko je na sceni?

U ovom trenutku samo zipke i postelje od listova i bijelih cvjetova. Jutarnja svjetlost. Zuje pčele. Topla proljetna kiša. Podnevni mirisi. Mir, spokoj, čekanje. Sve je spremno da nekog udomi.

Tiho, tiho, zar je već tu? Evo, njiše se u zipki od lišća. Proviruje mliječnozelenkasta glavica. Tko su oni što se skrivaju u lebdećoj zelenoj kolibici? Zar su to mali zeleni sišli s drugog planeta?

Možda! Sve ih je više i više. Spuštaju se kao u svemirskom brodu. Glava dolje, tijelo gore. Neki se prizemljuju sasvim lagano, pridržavajući se za lijane i grane. Pažljivi su da ne tresnu o zemlju. Lebdeći i klizeći iz visine, usput oblikuju svoje glave, tijela, krila, kljunove. Žele što više nalikovati bićima na Zemlji: okrugle, kruškaste, dugoljaste glave, poneki izduženi vrat, trbušasto ili vitko tijelo, svinuti kljunovi, dugački repovi, velike ili male njuške...

Sada, nisu više ni mali ni zeleni. Boja im je topla, žućkasta kao kruh, kao zemlja, kao žito...

A onda? Ruke lutkara s ljubavlju se pružaju prema njima, prihvaćaju ih, dodiruju nježno, okreću, spajaju, dodaju poneku malenkost. Tek u tim rukama postaju prava bića.

Tako je nastao Brljiban, Cvrljutak, Žbrljinko, Tikviliti, Tikvić, Tikvuša, Tikvuljčica, Tikvomir, Zvrndibum, Plavi Vendelin, Noćni Mrkač, Kvak, Metuljčica...

Tako je nastala i lutka Mjesec i Kraljica Mira.